Čarolija psihoterapijskog procesa
– pogled iz ugla telesne psihoterapije

Različite psihološke tegobe mogu se shvatiti kao nesvesne odbrane od nepovoljnih okolnosti u kojima se nalazimo. Kada nismo u stanju da sa nečim izađemo na kraj, to odlazi u naše nesvesno, a u svesnom ostaje doživljaj da nešto nije u redu. Taj doživljaj može biti manje ili više jasan. Kada postane dovoljno jak, odlučujemo da nešto promenimo. Ovako najčešće započinje postupak menjanja (razvoja).

Psihoterapija je dragocena pomoć na tom putu i predstavlja prevođenje teritorije nesvesnog u svesno. U našem nesvesnom nalaze se razna teška i povređujuća iskustva ali i brojne sposobnosti i snage. Prevođenjem ovih sadržaja u svesno (osvešćivanjem) dešava se rast unutrašnjeg sveta osobe, tzv. psihološki rast, i ona bukvalno postaje veća, jača i veštija u odnošenju sa nepovoljnim okolnostima iz svoje sredine.

Budući da čovekovo nesvesno ima i svoj materijalni aspekt – hronične napetosti (tenzije) u telu, rad sa telom sve više postaje deo različitih psihoterapijskih modaliteta. U telesnoj psihoterapiji radi se sa mislima, osećanjima i telesnim izrazom (telesne senzacije, mišićna aktivnost, pokret, disanje, položaj tela, mišićne napetosti…), a osnovni cilj je sjedinjavanje (integracija) telesnog i psihološkog tj. ostvarivanje prirodnog jedinstva čovekovog bića.

Nekoliko je važnih odlika psihoterapijskog procesa:

Naše telo nam neprestano šalje brojne znakove. Zahvaljujući njima osećamo se ispravljeno, iskrivljeno, napeto, opušteno, umrtvljeno, ukočeno, energično, obamrlo, toplo, hladno… Ova telesna podloga učestvuje u stvaranju našeg doživljaja sebe i sveta. Neki delovi tela opterećeni su skladištenjem naših potisnutih osećanja i ne rade svojom punom snagom. Radom na povećanju telesne svesnosti oni povećaju svoju delotvornost. Na taj način raste doživljaj sopstvenog tela kao živog, delatnog i povezanog. Ovo je dragocena potpora za svaki dalji rad, bez obzira da li se bavimo određenim tegobama ili podsticanjem prirodnog toka razvoja.

U telesnoj psihoterapiji osvešćivanje podrazumeva trenutke u kojima potisnuti sadržaj ili osećanje zaista počinjemo da osećamo, proživljavamo. Upravo taj nivo iskustva (ne samo uvid na nivou intelekta) predstavlja važnu odliku psihoterapijskog rada sa telom. Potrebno je da se desi promena na telesnom nivou, da se tkivo oslobodi napetosti. Na taj način oslobađaju se i snage koje smo koristili kako bismo ga držali potisnutim. To je ono što doživljavamo kada kažemo da nam je porastao nivo energije ili da imamo više energije. A to se i dešava, resursi koji su bili zauzeti potiskivanjem osećanja, sada su na raspolaganju za brojne druge aktivnosti.

Međutim, „čarolija“ (promena) se ne dešava kroz katarzu tj. jednostavnim dovođenjem potisnutih doživljaja u svest. Kada sadržaji iz nesvesnog (stare patnje) stignu u svest, kada ih doživimo, u tom trenutku ovim osećanjima potrebno je prihvatanje i sjedinjavanje (integracija). Prisustvo drugog ljudskog bića (psihoterapeuta) sa kojim postoji izgrađen odnos poverenja i koji je u stanju da iskreno prihvati nas i naša osećanja značajno povećava šansu da ih i sami prihvatimo. Tek u takvom odnosu i sa takvom osobom osetićemo potvrdu da je to što osećamo u redu i da imamo pravo na to. Dobićemo upravo ono što nekada nismo imali – prihvatanje osećanja – što je i dovelo do njihovog potiskivanja.

Ovo je još jedan od ključnih činilaca potrebnih za dugoročnu promenu. Integrisati neko osećanje znači pripojiti ga celini svog aktuelnog iskustva; doživeti ga kao jedan deo sebe koji postoji u isto vreme kao i mnogi drugi delovi. To vodi doživljaju da je osećanje izazvala neka davna situacija iz prošlosti i da nije povezano sa trenutnim dešavanjima u životu. Na primer, neodređeni strah koji inače osećamo povezuje se sa trenutkom iz detinjstva kada smo bili mali, slabi i bespomoćni, a to se odražava na smanjenje straha u sadašnjosti. Tako stara (do tada potisnuta) i tegobna osećanja gube svoju ugrožavajuću snagu. Menja se doživljaj sebe i ostatka sveta. Takođe, ovo sjedinjavanje znači i uklapanje osvešćenog sadržaja u širi sistem razumevanja i vrednosti osobe – osećanja i misli se usklađuju.

Dešava se jedan opšti psihološki rast – unutrašnji svet osobe bukvalno raste, a raste i njen doživljaj sopstvene celovitosti. Proširuje se spektar osećanja koje je moguće doživeti. Povećava se poverenje u sebe i svoju vrednost i snagu. Smanjuje se doživljaj ugroženosti od spoljašnjeg sveta. Ne ponašamo se više automatski (po šablonu iz prošlosti) već stičemo mogućnost da izaberemo na koji način ćemo odgovoriti čak i ako jako doživljavamo neko osećanje. Lakše uviđamo razliku između onoga na šta možemo da utičemo i onoga na šta ne možemo. Pojavljuje se doživljaj ispunjenosti i zadovoljstva, spremnost za mala i velika dela. I što više čovek ima iznutra, manje mu je potrebno od spolja. Smanjuje se potreba za beskrajnim sticanjem i povećanjem materijalnih statusnih simbola. Paralelno se povećava i saosećajnost i sposobnost za stvaranje istinske povezanosti sa drugim ljudima.

Čitav ovaj proces nije lak. Obeležen je raznim manje ili više svesnim otporima. Zahteva zamašnu želju i spremnost da se preuzme odgovornost za sopstveni život. Ali se zato i te kako isplati.



Share

Facebook stranica: Car je go – šta ćemo sad @CarJeGoStaCemoSad

Ukoliko želite da dobijate obaveštenja o novim sadržajima na sajtu, upišite svoj e-mail:

Upišite kod m285 ->

Bez odobrenja autora zabranjeno je kopiranje i objavljivanje sadržaja na drugim mestima.
Created 2020-2022 by Telesna psihoterapija | All Rights Reserved |