Od detinjstava nas uče da je jako strašno i loše, nedopustivo, praviti greške. I u školi i kod kuće su to često najneprijatniji trenuci, taj doživljaj da si pogrešio, da nešto ne znaš, kao da sa tobom nešto nije u redu.
Kada odrastemo ova stega ostaje, činimo sve što je u našoj moći da izbegnemo ili prikrijemo dešavanja u kojima nešto nismo uradili kako treba. Mnoge nevolje postaju velike baš zato što je nekome teško da prizna da je pogrešio. A to priznavanje jeste vrlo vrlo teško jer se odnosi na ono što je usađeno skoro pa u našu srž – ne smeš da pogrešiš!! To je mnogo dubok i težak osećaj.
Ipak, do nekih stvari je skoro nemoguće doći ukoliko se ne isprobava i ne greši. Važno je samo truditi se da ozbiljno ne ugrozimo ni sebe ni druge, i iz grešaka učiti i ne ponavljati ih.
Osobi koja je pogrešila dovoljno je teško samoj sa sobom. Često joj je toliko teško da svoje greške nje ni svesna. Da li će je sebi priznati i prestati da je pravi zavisi pre svega od nje same. Mi kao okolina možemo donekle da doprinesemo.
Da bi osoba koja je pogrešila priznala svoju grešku potrebna joj je podrška a ne kritika i kažnjavanje. Ali važno je znati da razumevanje i pružanje podrške ne znači ponašati se na svoju štetu, puštati drugog da nas „gazi“ i ugrožava. Na ovom mestu počinje da se zapetljava čvor, jer kako znati gde je granica? Takođe, nije uvek moguće napraviti razliku između onoga što smo naučili da je naša dužnost i onoga što zaista želimo da istrpimo kako bismo nekom pružili podršku. Zato se najčešće nalazimo u jednoj gustoj mreži zbunjujućih i suprotnih osećanja, kojom je lakše ne baviti se i odstraniti je iz svesti. Nije nam lako.
Bez odobrenja autora zabranjeno je kopiranje i objavljivanje sadržaja na drugim mestima. |
Created 2020-2022 by Telesna psihoterapija | All Rights Reserved | |